Početna arrow Napredno pretraživanje
header image
Olbersov paradoks
Paradoks tamnog noćnog neba kojeg je formulirao Hienrich Olbers 1826. godine. Pretpostavio je da je svemir nepromjenjiv, statičan i jednoliko ispunjen zvijezdama čiji se broj povećava s udaljenošću. Stoga bi se, gdje god pogledamo morala nalaziti neka zvijezda i nebo bi moralo biti blještavo, ali noćno nebo je ipak tamno. Međutim svemir nije niti nepromjenjiv, niti statičan, niti jednoliko ispunjen zvijezdama, već su zvijezde grupirane u galaksije između kojih se nalazi ogroman prazan prostor. Paradoks je riješen kada je, osim navedenog, otkriveno i širenje svemira i crveni pomak; količina primljene svjetlosti ionako se smanjuje s kvadratom udaljenosti, a zbog udaljavanja objekata koji zrače i njihovog crvenog pomaka svjetlost koju zrače još više gubi energiju i prelazi iz vidljivog u mikrovalno područje (vidi radio zračenje), pa je stoga noćno nebo tamno a ne osvijetljeno.
Najnovije
Enciklopedija
Hertzsprung-Russellov (HR) dijagram
Dijagram koji prikazuje korelaciju između spektralnog tipa (stoga i površinske temperature) i apsolutne zvjezdane veličine (luminoziteta) zvijezda. Oko 90%svih zvijezda leži na glavnom nizu dijagrama, pri čemu se vidi da zvijezde sa visokom površinskom temperaturom imaju veliki apsolutni sjaj, i obratno. Divovi i superdivovi, iako nemaju visoku površinsku temperaturu, imaju velik apsolutni sjaj zbog svoje veličine (sjaj se širi s ogromne površine), a bijeli patuljci iako vrući, imaju mali apsolutni sjaj zbog svojih dimenzija (sjaj se širi s male površine).