Početna arrow Iz rada društva
header image
Astro-party Zavižan 2004. Isprintaj E-mail
Objavio Olivera   

    Već sam ovaj naslov običnom smrtniku kakva sam ja nudi dva pomalo "egzotična" pojma. Tako do neku večer uopće nisam bila sigurna što se to zapravo događa na tim astro-partyjima, a Zavižan je bio tek mitska lokacija poznata jedino iz meteoroloških izvješća. Zato dopustite da vam malo detaljnije opišem svoj posjet sad veæ tradicionalnom astronomskom okupljnju na Zavižanu koji se ove godine održao 19. i 20. lipnja.

 

    Odluka da na Zavižan odemo i mi, članovi Ad Korenica, pala je sasvim spontano i neplanski, u subotu uvećer, usred razgovora u vrtu pored naše buduće zvjezdarnice. Ispostavilo se da možemo ići jedino ja i Branko i nakon što nas je predsjednik Nikola uvjerio da do Zavižana (ma gdje on bio) imamo samo sat vremena vožnje, preostalo je da još samo obučemo pet, šest džempera, troje hlače (jer je njegova nadmorska visina oko 1600 m), skuhamo par doza kave,uzmemo auto- kartu, ubacimo našeg Dobsona u auto i već smo bili na putu.

    Vozeći se kroz pustu, ali možda baš zato prelijepu Liku i Nacionalni park Sjeverni Velebit još jednom smo se uvjerili u ispravnost teorije relativnosti- jer eto, nama se taj Nikolin sat otegao na dobra dva. Negdje oko ponoći, nakon prijeđenih posljednjih desetak kilometara makadama i nakon što smo uz cestu vidjeli nekoliko žaba, lisica pa i čak tri medvjedića, našli smo se na zaravni na vrhu Zavižana s koje se pružao prekrasan i širok pogled na Rijeku, ali, što je još važnije, na vedro i bistro nebo bez ijednog oblačka.

    Nakon dugo vremena sam vidjela i Mliječnu stazu koju sam zbog života u gradu zadnjih 5, 6 godina skoro zaboravila kako izgleda. Na samom partyju je bilo petnaestak ljudi, a tko su oni bili i kako izgledaju u onom mraku stvarno nisam vidjela. Tek po naglascima se moglo čuti da su došli iz cijele Hrvatske. Nakon što smo počeli tražiti Messierove objekte i uživati u njihovom novom, "zavižanskom" čistom izgledu, shvatila sam da na astro- partyju nema partijanja između ljudi kako bi to čovjek mogao pomisliti, ono što je bitno i zbog čega smo svi bili tamo je ipak nebo iznad nas. N a kraju je Branko pronašao sve Messierove objekte u Strijelcu koje je planirao, a do tada nije imao priliku, ja sam kao astronom- početnik bila sretna da sam sama pronašla M4, stvorili smo pakleni plan o osvajanju prvog mjesta na sljedećem Messierovom maratonu (ja sam vježbala svoje pomagačke vještine) i uživali u maglicama koje do tada nisam nikada vidjela tako čisto. Mi smo se kući vratili veæ te noći, a ostali su ostali i sljedeći dan. Što više reći: vidimo se na astro-partyju u kolovozu ove godine u Korenici!

 

Najnovije
Enciklopedija
Zvjezdana evolucija
Životni ciklus zvijezda. U hladnim međuzvjezdanim oblacima plina i prašine, koje sadrže dovoljno mase za nastanak više stotina zvijezda, pod nekim vanjskim utjecajem (npr. eksplozija obližnje supernove) započinje gravitacijsko stezanje. Zbog nejednolike gustoće oblaka dolazi do njegove fragmentacije; svaki pojedini fragment doživljava daljnje gravitacijsko stezanje pri čemu rastu njegova temperaturai gustoća. Kada one dosegnu kritičnu vrijednost (vidi Zvijezda), započinje termonuklearna fuzija vodika u helij i zvijezda je rođena. Ona tada dospjeva na glavni niz Hertzsprung – Russellovog dijagrama na kojem provodi najveći dio svog života. Smrt zvijezde ovisi o njenoj masi. Male i srednje zvijezde (poput Sunca), nakon što se sav vodik u njihovim središtima pretvori u helij, dospjevaju u fazu crvenog diva i napuštaju glavni niz Hertzsprung – Russellovog dijagrama. Jezgra im doživljava daljnje gravitacijsko stezanje, a vanjski slojevi se šire i hlade. Kada temperatura i gustoća u jezgri dovoljno porastu, započinje fuzija helija u ugljik i kisik, koja traje kratko (nekoliko desetaka do stotina milijuna godina). Ovakve zvijezde su nedovoljno masivne da bi započele daljnje gravitacijsko stezanje jezgre. Gusta masivna jezgra od vrućeg ugljika naziva se bijeli patuljak, a najveći dio materije bivše zvijezde, koji se već ranije počeo širiti, nastavlja se sferno širiti međuzvjezdanim prostorom u obliku planetarne maglice. Nakon više desetaka milijardi godina bijeli patuljak će se ohladiti i postati crni patuljak. Masivnije zvijezde (s masom većom od osam Sunčevih masa) nastavljaju u svojim jezgrama fuziju u teže elemente, sve do željeza. Željezo je krajnji produkt fuzije, pa daljnje stezanje jezgre dovdi do potpunog kolapsa i eksplozije koja se naziva supernova, pri čemu se skoro cjelokupna materija zvijezde razleti u međuzvjezani prostor. Ako jezgra koja preostane nakon eksplozije ima masu između 1,4 i 3 Sunčeve mase pretvorit će se u neutronsku zvijezdu, a ako je jezgra masivnija od tri Sunčeve mase pretvorit će se u crnu rupu.