Početna arrow Napredno pretraživanje
header image
Relativnost - opća teorija

Teorija koju je iznio Albert Einstein 1915. godine kojom nadopunjuje specijalnu teoriju u opisuje kako gravitacijska sila djeluje na prostor i vrijeme, Osnovni zaključak opće teorije je da geometrija prostorvremena pod utjecajem jakog gravitacijskog polja postaje zakrivljena, što uzrokuje gibanje raznih tijela.

    Na suprot Newtonovim zaključcima, gibanje planeta oko Sunca ne uzrokuje gravitacijsko privlačenje, već se planeti gibaju oko Sunca zbog zakrivljenosti prostora oko njega. Osnovni postulat iz kojeg je izveden ovaj zaključak je jednakost gravitacijske i inercijske sile (vidi masa); da bi opisao ovakva gibanja, Einstein je morao uvesti u rad neeuklidsku (ne-klasičnu) geometriju. Utjecaj gravitacijskog polja na fotone elektromagnetskog zračenja dokazan je i eksperimentalno: prilikom pomrčine Sunca moguće je uz rub njegovog diska vidjeti zvijezdu koja je zapravo iza Sunca, no ono svojom gravitacijskom silom zakrivljuje put fotona svjetlosti koja putuje sa zvijezde (vidi gravitacijska leća); to je dokaz u prilog zakrivljenosti prostorvremena.

    Ova je teorija tako objasnila i pomak Merkurova perihela, što klasična fizika nije mogla. Može se reći da sve postavke opće teorije nisu u cijelosti dokazane, ali neki eksperimentalni dokazi ipak govore u prilog nekim postavkama.
[ Nazad ]
Najnovije
Enciklopedija
Zvjezdana evolucija
Životni ciklus zvijezda. U hladnim međuzvjezdanim oblacima plina i prašine, koje sadrže dovoljno mase za nastanak više stotina zvijezda, pod nekim vanjskim utjecajem (npr. eksplozija obližnje supernove) započinje gravitacijsko stezanje. Zbog nejednolike gustoće oblaka dolazi do njegove fragmentacije; svaki pojedini fragment doživljava daljnje gravitacijsko stezanje pri čemu rastu njegova temperaturai gustoća. Kada one dosegnu kritičnu vrijednost (vidi Zvijezda), započinje termonuklearna fuzija vodika u helij i zvijezda je rođena. Ona tada dospjeva na glavni niz Hertzsprung – Russellovog dijagrama na kojem provodi najveći dio svog života. Smrt zvijezde ovisi o njenoj masi. Male i srednje zvijezde (poput Sunca), nakon što se sav vodik u njihovim središtima pretvori u helij, dospjevaju u fazu crvenog diva i napuštaju glavni niz Hertzsprung – Russellovog dijagrama. Jezgra im doživljava daljnje gravitacijsko stezanje, a vanjski slojevi se šire i hlade. Kada temperatura i gustoća u jezgri dovoljno porastu, započinje fuzija helija u ugljik i kisik, koja traje kratko (nekoliko desetaka do stotina milijuna godina). Ovakve zvijezde su nedovoljno masivne da bi započele daljnje gravitacijsko stezanje jezgre. Gusta masivna jezgra od vrućeg ugljika naziva se bijeli patuljak, a najveći dio materije bivše zvijezde, koji se već ranije počeo širiti, nastavlja se sferno širiti međuzvjezdanim prostorom u obliku planetarne maglice. Nakon više desetaka milijardi godina bijeli patuljak će se ohladiti i postati crni patuljak. Masivnije zvijezde (s masom većom od osam Sunčevih masa) nastavljaju u svojim jezgrama fuziju u teže elemente, sve do željeza. Željezo je krajnji produkt fuzije, pa daljnje stezanje jezgre dovdi do potpunog kolapsa i eksplozije koja se naziva supernova, pri čemu se skoro cjelokupna materija zvijezde razleti u međuzvjezani prostor. Ako jezgra koja preostane nakon eksplozije ima masu između 1,4 i 3 Sunčeve mase pretvorit će se u neutronsku zvijezdu, a ako je jezgra masivnija od tri Sunčeve mase pretvorit će se u crnu rupu.