Teorija koju je iznio Albert Einstein 1905. godine. A odnosi se na zakone fizike kako ih doživljava promatrač koji se giba unutar nekog sustava konstantnom brzinom u odnosu na neki drugi sustav u gibanju, te kako ta relativna gibanja utječu na mjerenja koja vrše promatrači u sustavima. Pri malim brzinama, specijalna teorija predviđa iste rezultate kao i klasični Newtonowi zakoni gibanja. Jedna od osnovnih postavki specijalne teorije je da brzina svjetlosti ista u svim pravcima , ista za sve promatrače, te neovisna o relativnom gibanju promatrača i izvora; to je u suprotnosti s Newtonovom klasičnom fizikom, ali je eksperimentalno dokazano.

    Druga osnovna postavka specijalne teorije je da su svi fizikalni zakoni u svim inercijskim sustavima, uz jednake početne uvjete, jednaki i svaki zakon jednog sustava važit će i u drugom. Prije specijalne teorije govorilo se o apsolutnom vremenu i apsolutnom prostoru koji su bili jednaki za sve promatrače, no Einstein je dokazao da se, kao posljedica nepromjenjivosti brzine svjetlosti, prostor i vrijeme ne mogu smatrati odvojenim pojmovima već složenim entitetom (tzv. Prostorvrijeme). Svaki događaj u inercijskom sustavu mora biti objašnjen četverodimenzionalnim koordinatama: trima prostornim i jednom vremenskom. Specijalna teorija također predviđa sporije protjecanje vremena u nekom sustavu što je njegova brzina gibanja bliža svjetlosnoj, povećanje mase tijela pri brzinama bliskim svjetlosnoj, te skraćene duljine objekta koji putuje brzinama bliskim svjetlosnoj. Za vanjskog promatrača, objekt koji bi dostigao brzinu svjetlosti smanjio bi se do točke, a vrijeme u tom sustavu bi stalo. Iz toga slijedi da objekt s masom ne može dostići brzinu svjetlosti; samo čestica bez mase (npr. foton) može putovati brzinom svjetlosti.